×

Naslovnica

O školi

Nastava

Upisi u školu

Kontakt

Linkovi

Srca plesala za Adrianu – prikupljeno 3 700 kuna
1. ožujka 2019.

Humanitarni bal „Ples srca“ održao se u našoj školi za Valentinovo prvi put. Ulaznice za bal bila su ružičasta, plava i zlatna papirnata srca, koja su se prodavala po 10 kuna. Novac se prikupljao za pomoć učenici Adriani Katić, za nabavku posebnog tableta za slijepe osobe te edukaciju kako ga koristiti. Donaciju, ukupno 3 700 kuna, Adriani i njezinoj majci Jasmini Katić uručili su ravnateljica Đudita Franko i organizatorica „Plesa srca“ profesorica Marijana Trinajstić, uz razrednicu Jelenu Klarić-Maunu i učenice polaznice izbornog predmeta „Dramska kultura i umjetnost“.

Adriana je zahvalila svima koji su sudjelovali u ovoj akciji. „Stvarno ste me ugodno iznenadili. Zapravo nije važan prikupljeni iznos, važna je vaša namjera i tolika toplina, tolika podrška koju sam doživjela u onih nekoliko dana prodaje srca. Bojala sam se kako će bal proći, kako će ga učenici prihvatiti, ali dogodilo se na kraju jedno prekrasno iskustvo“, rekla je Adriana. Njezina majka pridružila se zahvalama i dodala da su udruženi učenici i nastavnici pokazali da mogu raditi velike stvari.

Zajednička je želja da ovo bude tek prvi u nizu humanitarnih balova kojima će se obilježavati Valentinovo u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci i prikupljati novac za učenike kojima je potreban za lakše i dostupnije školovanje.

Humanitarni bal i prikupljanje novca potaknuli su našu novinarsku grupu da Adrianu predstave i onima koji je još nisu upoznali. S njom su razgovarale Petra Mavrinac i Dorotea Topić.

Intervju s Adrianom Katić uz humanitarni bal za Valentinovo
„Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu”

Adriana Katić učenica je 3.a razreda Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci. Slijepa je od rođenja, no svojom ustrajnosti i pozitivnim stavom nadahnjuje mnoge. Brojne su prepreke u svakodnevnom životu koje Adriana uspješno preskače, a jedna je od njih i školovanje u gimnaziji. Osim što joj nastava predstavlja veći izazov nego ostalim školskim kolegama, obrazovanje slijepe osobe poprilično je skupo. Zbog toga su nastavnici i učenici odlučili pomoći: humanitarni bal „Ples srca“ održan je na Valentinovo, 14. veljače 2019., i njime je prikupljen novac koji će Adriani olakšati pohađanje gimnazije, a kasnije i studija.

Tom smo prigodom razgovarali s Adrianom o njezinoj poteškoći i načinima na koje je prevladava, životnoj motivaciji i drugim temama.

Prikupljeni novac pomoći će ti da naučiš koristiti nedavno nabavljeni poseban tablet za slijepe. Kakav je to tablet?

„To je prvi tablet za slijepe osobe te će mi uvelike pomoći u nastavi. Imat ću lakši pristup internetu i profesori će me lakše ispravljati u pisanju. To je, zapravo, prva sprava koja slijepe osobe dovodi u 21. stoljeće.“

Trenutno koristiš poseban stroj za pisanje na Brailleovu pismu…

„Da. Jako je težak i bučan. Moja 'mašina' u radu smeta i meni i drugim učenicima, teško je s njom raditi. Isprobavala sam i druge elektroničke naprave koje su u teoriji vrlo napredne, no to je samo u teoriji.“

Koliko ti činjenica da ne vidiš smeta u svakodnevnom životu?

„U nekim situacijama smeta mi više, u nekima manje. Mislim da smo svi mi ljudi s hendikepom, odnosno s poteškoćama, ravnopravni članovi ovog društva. Ipak, događaju se situacije kada nam ljudi nešto ne žele reći u lice, pa će nas izbjegavati.“

Koliko ti je u školi teže u usporedbi s učenicima bez poteškoća?

„U nekim je segmentima, naravno, teže. Na primjer, puno udžbenika koje bih mogla koristiti ne dolazi na vrijeme ili uopće ne dođu. Zbog toga sam jako puno radila bez udžbenika na nastavi, prikupljajući bilješke. Uz to, netko mi treba pročitati što piše na ploči ili projektoru. I to je, zapravo, sve.“

Svaki dan s tobom je u školi pomoćnica u nastavi. Kako ti ona pomaže?

„Moja asistentica Gabrijela Cvjetićanin pomaže mi svladati tehničke poteškoće, primjerice diktira mi tekst s ploče, čita mi pitanja na ispitima itd. No svakako je jedan od najvažnijih segmenata pomoći onaj psihološki. Ona je meni stvarno velika podrška u svim situacijama, i školskim, i privatnim.“

Koliko ti hendikep smeta u društvu?

„Smatram da osobe s hendikepom ne bi smjele biti isključene iz društva, no često se događa da netko indirektno isključi ljude. Primjerice, vaše društvo iz razreda ići će van, neće vam reći da ne možete s njima, ali neće biti presretni ako dođete jer se neće moći opustiti, već će morati paziti na vas.“

Što kada ti netko kaže: „ne možeš“?

„Mene to samo potiče na dodatni inat. Naravno, u prvom trenutku ne bude ugodno, no to je jedan dobar pokretač. Kada su mi svi rekli da ne mogu upisati ovu gimnaziju, majka mi je rekla da sama donesem odluku te sam u inat upisala ovu gimnaziju.“

Što te u životu motivira i koji ti je životni cilj?

„Moji je moto 'budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu', izreka Mahatme Gandhija, te mi je želja zapravo da nestanu predrasude o slijepim osobama. Želim rušiti stereotipe, primjerice, da slijepa osoba ne može voziti bicikl. Zašto? Ja ga vozim od svoje devete godine. Nikakva poteškoća ne može nas spriječiti u našim ciljevima ukoliko mi to stvarno želimo.“

Čime se sve baviš izvan nastave?

„Pjevam u školskom zboru i prije sam se aktivno bavila pjevanjem. Također, svirala sam klavir, no školske obaveze sada me u tome sprečavaju. U slobodno vrijeme čitam puno knjiga i tako upoznajem razne nove svjetove te lakše mogu zamisliti neke slike i situacije.“

Koliko su ti dostupne knjige na brajici?

„Knjižnica za slijepe u Zagrebu sadrži jako puno audioknjiga koje se mogu skinuti s interneta. Naravno, postoje knjige na brajici, no one su jako teške. To su koferi knjiga. Jedno vrijeme su mi svaki tjedan na kućnu adresu stizali koferi i poštar je već ludio jer mora nositi knjige od po deset kilograma. Mogu i skidati knjige s interneta u pdf-u – na mobitelu imam čitač za pdf-format.“

Čime bi se htjela baviti u budućnosti?

„Voljela bih raditi s ljudima. Razmišljam o upisu na psihologiju ili rehabilitacijski fakultet, još nisam potpuno sigurna, no svakako želim pomagati i raditi s ljudima.“

Što bi poručila svima koji imaju nekakvu poteškoću?

„Mislim da osoba treba samo vjerovati u sebe jer ako nešto dovoljno želi, to se uvijek može ostvariti. Naravno, uvijek će joj biti potrebna pomoć, možda će biti teško, no ukoliko je osoba dovoljno ustrajna može napraviti sve.“

Zahvalili smo Adriani na ovom intervjuu i zaželjeli joj puno uspjeha u daljnjem školovanju i da i dalje na isti način motivira sve koji je okružuju.